Barbara Rocco – redateljica naše nove predstave
Može se reći da je ljubav prema umjetnosti općenito kod Vas genetski usađena. Gdje je i kada za Vas sve to počelo?
„Počelo je jako rano. Budući da sam se rodila dok je moja mama bila na akademiji moji prvi koraci su se poklopili s prvim koracima na sceni jer sam sudjelovala u nekim ispitima. Zatim s osam godina snimam prvi film i igram gospođicu dok je bila mala u filmu rađenom po Andrićevom romanu “Gospođica”, pa s jedanaest pjevam u mjuziklu “Jadnici”, koprodukcija kazališta Komedija i koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, mama je glumila odraslu Cosett, a ja malu. U periodu uz srednju školu sam jako puno radila, krenuli su “Smogovci”, Dora Krupić u “Zlatarevom zlatu”, Cecil des Volange u “Opasnim vezama” u ITD-u, i hrpa mojih samostalnih projekata koji su se u to doba uglavnom bazirali na plesu.“
Nakon završenog studija glume gdje ste dobili prvi profesionalni angažman i kako ste završili u varaždinskom kazalištu?
„To je dosta konfuzno vrijeme. Za vrijeme mog studiranja počeo je rat. Kad je moja generacija diplomirala većina nas se razletjela trbuhom za kruhom, svi su htjeli da radimo za „kiki-riki“. Za „kiki-riki“ sam pristajala raditi samo predstave u koje sam vjerovala i koje su mi značile, tako sam radila svoju prvu Petrunjelu, nju bih radila i za „čavle“.“- rekla je uz smijeh. „Zaista sam zahvala Giorgiu Paru što me zvao za Petrunjelu, radila sam u Kerempuhu, Komediji, ZKM-u, Gavelli, ali uvijek bi me na kraju neko s dobrim vezama preveslao. U to vrijeme sam puno radila s Histrionima, Kontesu Neru u “Gričkoj vještici”, Višnju u “Jalnuševćanima”, ali to je bilo samo ljeti, a dođe neko doba kada bi se čovjek htio osamostaliti i živjeti od svog posla, „prestati sisati roditelje“. I onda me Dod Gerić pozvao u Varaždin raditi “Puno larme a za niš”, to mi se učinilo strašno zanimljivo, Shakespeare na kajkavskom. To je stvarno bio prekrasan posao i divna predstava. Tada nije bilo mladih ljudi, a ni puno školovanih glumaca u varaždinskom ansamblu, pa su mi počeli nuditi predstavu za predstavom, a u to vrijeme je varaždinsko kazalište stvarno radilo vrlo zanimljive i dobre predstave. I tako, malo po malo, pa sam se zaljubila i skučila na Varaždin bregu.“
Paralelno s glumom počeli ste se baviti i režijom. Kako je to kad glumac postane redatelj?
„Nemam pojma kako je to.“- rekla je uz osmijeh. „Sve je to krenulo malo pomalo, prva stvar koju sam režirala bio je tekst Alana Ayckbourna za šest lica kojeg sam radila u varaždinskom kazalištu prije jako puno godina, otprilike dvadeset. Najviše me nagovarala Sunčana Zelenika, jer volimo Ayckbourna još od akademskih dana, a u to vrijeme na varaždinskom repertoaru baš i nismo imali drugi tip komedije osim kajkavske, pa smo imalii veliku želju to raditi. Zatim me kolega Zvonko Zečević, koji piše preksanu poeziju i dramske tekstove, zamolio da režiram tekst koji je on napisao. I tako je to krenulo. Ali ja to volim, jer da mi nije gušt to nebi radila. Imam osjećaj da je svejedno biti glumac ili redatelj na nekom projektu, svejedno je s koje si strane, sve je to bavljenje kazalištem i stvaranje predstave koja bi trebala imati smisla i zanimati publiku. Ja vjerujem da čovjek koji se bavi kazalištem, za ozbiljno, u principu može stati i s jedne i druge strane. Postoje ljudi koje to ne interesira jer više vole biti na sceni pa im to i ne pada napamet, kad si na sceni brineš isključivo o svom licu, a kad si u funkciji redatelja moraš sagledati sve segmente i spajati ih, te voditi sve, ali eto, ja volim i to.“
Odabir tekstova veoma je kompleksno pitanje, kakva je praksa kod Vas kada odabirete tekst, o čemu vodite računa?
„Kao prvo, mi glumci, zaposleni glumci, nemamo mogućnost birati tekst, nama je tekst nametnuti, bilo od uprave, režisera, ..osim ako želiš raditi svoj projekt, tj. tekst koji te inspirira da radiš nešto svoje. Ja ne živim od režije, pa si mogu priuštiti da kad režiram, biram tekst. Zato i režiram samo onda kad mi određeni tekst uzme pažnju. To pitanje je više usmjereno na redatelje, ali mislim da je jako bitno da je tekst odabran, a ne nametnut, jer u rezultatu se to najčešće vidi. Kako ćeš režirati nešto što ti nije zanimljivo, ne dira te i nemaš svoj odnos do toga? Potpuno je drugačiji pristup tekstu ako ti se sviđa, ako te zanima. Volim tekstove koji su glumački, koji daju prostor glumcu, jer ja kad i režiram razmišljam kao glumac, i smatram da mi je to dodatna kvaliteta.“
Jedno vrijeme bili ste i profesorica na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, kakva su vaša iskustva sa studentima?
„To je jedan specifični posao koji me izuzetno veseli. Na početku mi je bilo jako teško, jer je to za mene bilo nešto novo, drugačije, nisam znala kako ću se u tome snaći, ali sam vrlo brzo shvatila da mi je to jako zanimljivo. A da ti je posao zanimljiv i drag, prva je stvar koja je bitna da bi taj posao radio dobro. Kad se radi bez volje, bolje da se i ne radi. Jako me razveselilo pratiti mlade glumce i gledati ih i raditi ispite s njima, shvatiš da imamo fenomenalne mlade glumce. Nove generacije imaju veliku prednost tehnologije, dostupno im je doslovno sve, za razliku od nas, koji smo na VHS kazetama gledali predstave kad bi ih se netko uspio dokopati. Danas klinci klikaju i prate sve, sve znaju, hahahaha,I to se osjeti: znaju puno više, imaju više informacija, gledaju dosta široko. Mislim da osim što sam učila ja njih, oni su dosta toga mene naučili. I posebno mi je drago, jer sam radila na akademiji koja jedina u cijeloj Hrvatskoj ima tu kombinaciju glume i lutkarstva. Ja pojma nisam imala o lutkarstvu i puno sam toga naučila baš o lutkarstvu i zapravo sam primjetila koliko lutkarstvo doprinosi jednom glumcu. Na primjer, fascinira me zajedništvo u lutkarstvu, koje je posebno važno kad naprimjer dvoje ili troje glumaca, tj. lutkara, animira jednu lutku, tako da ti glumci – lutkari nose bogatstvo koje je jako važno za glumački posao. „
U natrag nekoliko godina pratite i međimurski kazališni amaterizam kao članica stručnog povjerenstva, isto tako bili ste i državna izbornica za LiDraNo. Gdje možete svrstati međimurske osnovnoškolce, srednjoškolce te amatere u odnosu na ostatak Hrvatske?
„Međimurci su iznimno talentirani u ovom našem poslu, to je definitivno. Ono što mi je bio šok kad sam počela pratiti KAM je da iz jednog malog Međimurja može proizaći toliko predstava. Postoje znatno veće županije koje nemaju ni upola toliko predstava. Fascinantno je da skoro svako mjesto ima neku svoju ekipicu koja živi svoje kazalište. I to je nešto predivno! Rade toliko ozbiljno, toliko posvećeno i dobro da su to nekad stvarno bitne predstave za koje govorim ljudima da moraju pogledati. Ima jako puno zanimljivih predstava i talentiranih glumaca. Ima i hrabrih grupa koje uzmu prave, velike kazališne komade koji znaju trajati po dva sata što je nevjerojatno. Za tako nešto je potrebno izdvojit jako puno vremena, kad se uzme u obzir da ti ljudi to rade u slobodno vrijeme, divim im se. Ali su najviše zanimljive grupe koje imaju svoje autore, a još je više zanimljivo što se pojavljuje velik broj pisaca drama u samom Međimurju. Također i u školama ima velik broj ljudi koji predano i pametno radi sa djecom, te i tu nastaje mnogo zanimljivih radova koje imam čast već par godina pratiti na Lidranu. Kad samo shvatite da su i Kristijan Novak i Kristina Štebih imali istog profesora, Ivana Pranjića, puno to govori. Javlja se i mnogno novih talentiranih glumaca koji sve više izražavaju želju prema studiranju kazališnih umjetnosti. Sve u svemu, vrlo vrlo talentirana regija!“
Zadnju predstavu koju ste radili nastala je po tekstu Kristine Štebih, a sada režirate predstavu dvoje mladih međimurskih glumaca koju je napisala ista autorica. Gdje ste se susreli s njenim tekstovima, te kako se odlučili na njima raditi?
„To možemo povezati baš sa KAM-om, tamo sam prvi put čula i vidjela njene radove. Prvi put sam čula i vidjela “Pismo z Galicije”, predstava koja me bacila u „nesvijest“, to mi je bilo u rangu profesionalnih predstava, pa čak i te godine u rangu najboljih koje sam gledala. Kristina je od pisama napravila jedan jako zanimljiv odnos, i osmislila predivnu toplu priču. Bio je to jedan „suludi“ događaj i baš me zaintrigirala,i tako sam počela pratiti njene radove i njen razvoj u pravog kazališnog pisca. Sve što napiše to i odglumi sa svojim Štolcerima, to je jedan nevjerojatno zanimljiv način brušenja zanata. Napiše, pa sama sebe analizira na sceni. Sigurna sam da joj je taj put pomogao da se razvije u sjajnog kazališnog pisca. Prošle godine kad sam vidjela “Ne izlazi bez čarapa”, tu sam stvarno vidjela autora na kojeg se može računati. Vrlo je teško naći tekst za dvije glumice, a sa Sunčanom Zelenikom Konjević sam već dulje vremena imala želju napraviti zajednički projekt, pa smo se tako povezali s Kristinom i napisala nam je jako dobar tekst s kojim smo bile oduševljene i tako smo počele raditi “Ženu godine.“
Andro i Matko bili su Vaši studenti, kako to da ste odlučili režirati njihovu prvu profesionalnu predstavu?
„To pitanje bi trebalo uputiti njima, jer to nije meni palo napamet nego njima.“ – nasmijavši se. „Tako da mislim da bi prvo trebali pitati njih. Prvo su mi poslali tekst od Kristine, što me izuzetno oduševilo, a onda su me pitali da li bih radila s njima.“
vdfgh
BLIC PITANJA:
mjm
hjk
Gledate li dnevnik? „Ne“
Omiljena stvar? „Priroda“
Koja Vas glazba baca u trans? „Različita“
Sluša li Vas kćer? „Da“
Bicikl ili auto? „Nažalost, auto“
Iskrenost: vrlina ili mana? „Vrlina“
Kiša ili snijeg? „Snijeg“
Sport ili izležavanje? „Rad“
Sloboda ili nada? „Sloboda“
Što je kod vas prvo: gluma ili režija? „To je za mene isto.“
Za kraj jedno ozbiljno pitanje. Koliko su danas ljudi u Hrvatskoj željni pravog kazališta?
„Mislim da su ljudi jako želji, ali pravog kazališta.“ – naglašava za kraj.